Preveo: Slavko K. Šćepanović
A onda se, iznenadno, odjednom, smirio i nastavio: „Uostalom, on nije budala. Mora da je imao neke svoje razloge da uleti u vatru. Smirenost opet iznenadno prolazi i on se ponovo uznemirava. On je po struci inženjer, specijalista za mostogradnju. Ali kome danas trebaju mostovi? Možda državi? Možda caru? Ko zna?” Ja nijesam izdržala: „I moj muž je u Pedeset šestom puku.
– Muž? Zar ste Vi udati! Nikada ne bih povjerovao. Mislim da završavate gimnaziju. I Vi ste naravno, mnogo uznemireni? – Da. Ne znam kako ću doputovati.
– Doputovaćete. Srešćete se. Ali molim Vas, zar Vaš suprug nije sam sebi neprijatelj! Pretpostavljam da je i on veoma mlad? – Dvadeset tri godine.
– Eto vidite! Pa kako da se ne uznemiravate! Eh da su meni dvadeset tri godine i da imam takvu ženu... Ali meni su pedeset tri, i nemam ni približno takvu ženu...
U sebi mislim: „U tome i jeste problem”, ali se ipak, shvatajući besmislenost svega, nekako smirujem. Dogovaram se sa zanatlijom da sa stanice zajedno nastavimo put, iako ne idemo u istom pravcu. On putuje na Taganku, a ja u Poarsku. Za deset minuta stižemo u Moskvu. Čini se da počinje svitanje, ili se to pomalo nazire nebo. A naše oči su naviknute na mrak. Plašim se tog puta. Sa stanice sat na kočijama do kuće. Bojim se saznanja da nije živ. Ako bude ubijen, i ja ću umrijeti. Bez njega ne želim da živim. Stižemo u Moskvu. Izlazimo iz voza. Mrak. U grad se može ući samo sa propusnicama. Ja imam propusnicu, ali sasvim drugu. Na moje ime, ali za ulazak u drugi grad. Propuštaju me. Uzimam kočije. Zanatlija je, naravno, iščezao. Kočijaš nešto priča. Ja ga ne slušam. Kočije poskakuju po razorenoj ulici. Tri puta nas zaustavljaju ljudi sa fenjerima. Traže propusnicu. Pružam je. Oni je vraćaju, ništa ne gledajući, i propuštaju nas.
Susret sa svojima
Pola šest. Sviće. Oglašavaju se prva zvona. Ne prepoznajem put. Možda kočijaš vozi zaobilazno. Ulice sasvim puste. Imam utisak da kočijaš stalno skreće ulijevo, kao i misli u mojoj glavi. Čini mi se da odnekud dopire miris pokošene trave. Straže puškaraju, znači negdje se neko ne predaje.
O djeci ni riječi. Ako Serjože ne bude, neće biti ni mene. Ni Ariadna – Ala bez nas dvoje neće živjeti. Neće i ne može. Kao ni ja bez Serjože.
Crkva Borisa i Gleba. Naša. Povarska. Skrećemo u naš Borisoglebski sokak. Bijela zgrada Bogoslovije. Pored nje dječja galerija. Čuju se dječji glasovi. Lijevo drevni dom u kojemu je nekada živio gradnačelnik. Do njega još jedna kuća, pa naša. Ispred nje su dva drveta. Izlazim iz kočija. Uzimam svoje stvari. Kapija se otvara. Pojavljuju se dva muškarca u poluvojničkoj uniformi. Prilaze mi i govore: – Mi smo kućno obezbjeđenje. Šta želite? – A ja sam ta i ta. Uovoj kući živim.
– Naređeno nam je da noću nikoga ne puštamo unutra.
– Onda, molim vas, pozovite služavku iz stana broj tri”.
– Mi nijesmo vaše sluge.
Živa nijesam
Ja sam počela da plačem. Oni odoše. Čekam. Živa nijesam. Tresu mi se noge na kojima stojim, i ruke u kojima držim prtljag. Imam utisak da mi je srce stalo. Da nije tu kočijaš, poludjela bih. Čini se da čekamo beskrajno dugo.
– Šta ćemo, gospođo – pita kočijaš – ja moram još i na Pokrovsku da stignem? – Sačekajte, molim vas. Doplatiću za čekanje.
Zahvata me tihi užas. Šta ću ako mi ode kočijaš? On mi je jedina nada. On mi znači život... Spuštam stvari na zemlju. Otvaram tašnu i brojim novac: tri rublje, deset, dvanaest, sedamnaest... Nemam više. A treba doplatiti pedeset. Odakle da ih stvorim? Gdje da ih nađem? Čujem korake. Otvaraju se prvo jedna, pa potom i druga vrata, na kraju i ulazna. Pojavljuje se nepoznata žena u haljini. Ja ne čekam da ona progovori: – Jeste li vi nova služavka? – Jesam.
– Da li je gospodin ubijen? – Nije. Živ je.
– Je li ranjen? – Nije.
– Kako nije? Pa gdje je on bio čitavo ovo vrijeme? – U Aeksandrovskom, sa pitomcima. Koliko smo mi ovdje zbog njega straha pretrpjeli. Hvala Bogu, Gospod ga je sačuvao. Samo je veoma mršav. I sada je on u N-skom sokaku kod poznanika. Svi su, hvala Bogu živi, samo vas čekaju.
– A da li imate trideset tri rublje? Trba da doplatim kočijašu.
– Naravno, kako da ne. Samo da odnesem stvari.
(Nastaviće se)